Devetoro đaka iz Gornjih Košalja pešači u jednom pravcu od šest do devet kilometara. U povratku im treba mnogo više vremena jer idu uzbrdo
Svaki dan pešače satima... Decu ugrožava odronjavanje snega i kamenja
Ljiljana Matić, učenica osmog razreda, ustaje u šest sati, obuče se i sa sestrom Biljanom kreće iz svog sela Gornje Košalje u školu. Sneg sada nije veliki pa do škole u Gornjoj Trešnjici, udaljenoj sedam kilometara, stižu za sat i po. Zimi sneg i led po strmoj stazi kroz klisuru Trešnjice, leto još gore, jer ima mnogo zmija. Gore kamen, dole voda, ali deca su navikla, ne kasne u školu, iako, naročito zimi, po mraku odu i po mraku se vraćaju kući.
Ljiljana Matić ide u OŠ „Gornja Trešnjica" u istoimenom selu, a njena sestra Biljana u peti. Najstarija Slađana je osnovnu školu završila pre dve godine i sada je učenik drugog razreda ekonomske škole u Ljuboviji. Najmlađi Grozdomir ima samo tri godine i njega čeka ista sudbina. Najpre pešačenje četiri godine do četvororazredne škole u Gornjim Košaljama, a zatim u Gornju Trešnjicu.
Ljiljani i Biljani pridružuju se i ostali Matići iz zaseoka Postenje, a zatim kod Raskrsnice i Radojevići iz Jelica, gde se u Jeličkim stenama gnezde beloglavi supovi, najveće ptice Srbije i simbol ovog planinskog kraja. Put se od Gornjih Košalja spušta u klisuru reke Trešnjice. Puta zapravo i nema, samo kamenita kozja staza. Kroz klisuru Trešnjice je skoro nemoguće napraviti put, klisura je zaštićena zakonom, proglašena zbog beloglavog supa za specijalni rezervat prirode, a kroz zaštićeno područje ne može da se gradi put.
- Ove zime nismo imali velikih snegova, pa nismo izostajali iz škole. Kada su snegovi veliki, pomažu nam roditelji da proprtimo stazu. Najviše mi smeta što je ujutro veoma hladno. Ali gore je leti. U stenama ima mnogo zmija koje stalno srećemo. Uglavnom ih ne diramo, sačekamo da se sklone i nastavimo put. Ali moramo da budemo oprezni - priča Ljiljana.
a
Najstarija škola u Azbukovici
Osnovna škola u Gornjoj Trešnjici najstarija je škola u Azbukovici.
- Škola je počela da radi 1836. godine, a ova zgrada je podignuta 1895. godine i najstarija je u ovom kraju. Ima 28 učenika od petog do osmog razreda (10 iz Gornjih Košalja) i samo dva đaka u nižim razredima i jednog predškolca. A nekada je u školi bilo i po 300 učenika. Iako smo od magistralnog puta Ljubovija - Bajina Bašta udaljeni samo četiri kilometra, kao da smo na drugoj strani sveta. Asfaltni put propao, prošle godine opština potrošila silne pare na krpljenje rupa koje su se ponovo pojavile posle sedam dana - priča Novica Cakić, nastavnik ruskog jezika i pomoćnik direktora škole.
U povratku od škole do kuće đacima treba mnogo više vremena jer idu uzbrdo. Časovi se završavaju u jedan, a oni stižu kući oko pola četiri. Zimi je već mrak. Sada su zbog štrajka časovi skraćeni i završavaju se u 11 sati. Ali to đacima pešacima iz Gornjih Košalja nije uteha. Bili u školi dva, tri ili pet sati, oni moraju svakog dana da prepešače od 12 do 18 kilometara. Oni koji štrajkuju očito nisu razmišljali i o njima.
- Često se odronjavaju sneg i kamenje pa je posebno opasno pored kamenoloma. Prošle godine jedna devojčica, koja je završila osmi razred, omakla se sa stene i slomila nogu. Morali smo da zovemo roditelje, došli su i odneli je do kuće, a odatle odvezli u Ljuboviju, lekaru - priča Ivana Radojević.
Đaci pešaci imaju i mnogo obaveza kod kuće. Naročito leti kada sa roditeljima moraju da beru malinu i kupinu, kupe seno i rade druge poljoprivredne poslove. Neke kuće imaju fiksne telefonske brojeve, računare, ali su brzi internet i druge tehnološke pogodnosti 21. veka od njih još veoma daleko.
M. IVANOVIĆ